LEGENDE IZ KANJONA TARA - Highlander Rafting Kamp

Loading color scheme

LEGENDE IZ KANJONA TARA

Putujem kanjonom Tare o čijim se prirodnim ljepotama dosta čulo, ali ne i o njenim legendama. I samo ime Tara podstiče na razmišljanje: je li to ono isto ime istočnjačke boginje, Budine nebeske supruge, ili neke druge boginje ljepote? Ispričaćemo tri priče iz kanjona... 

Putujem kanjonom Tare o čijim se prirodnim ljepotama dosta čulo, ali ne i o njenim legendama . I samo ime Tara podstiče na razmišljanje: je li to ono isto ime istočnjačke boginje, Budine nebeske supruge, ili neke druge boginje ljepote? Ispričaćemo tri priče iz kanjona...

Priča prva proljećna, nastala je u dane kad južni vjetar nasrne na sniježne bjeline. Misli se da se svakog proljeća obnavlja jedna nesrećna ljubav između divne kozarice što čuvaše stado jelena oko rijeke i neobičnog viteza što na krilatom konju iz rijeke izranjaše. Ona bi tako s proljeća pjevala zanosnu pjesmu da su se čak i po gori rastureni jeleni skupljali. U tim trenucima zastao bi i šum rijeke, a iz tamnog vira izronio bijeli krilati konj, a na njemu vitez sa zelenim oklopom. Nosio bi zlatan krčag pun nekog pića od koga bi pastirica čim popije osjetila ljubavno blaženstvo. Čim tako gutljaj ispije, vitez bi se na krilašu u tamne dubine vraćao, a ona bi i dalje na obali pjevala i sve žudnije čeznula za pićem iz zlatnog krčaga. Jednom ona ne sačeka proljeće. Kada je najzanosnije, ali uzalud pjevala, dozivajući viteza iz dubine, pastirica neodolje i skoči u vir u potrazi za čudesnim pićem. Iz tamnog vira odgovora, kažu više nije bilo. Samo je kasnije iz dubina izronio krilati konj bez viteza i visoko uzletio. Skriven u oblacima, navodno, i sad s vremena na vrijeme nad Tarom prolijeće ili kruži. A dolje, svakog proljeća kad se sniježno kraljevstvo ruši, prodorni zvuci iz kanjona dopiru. To zove utopljena kozarica ili vitez zeleni, dok lutaju gorom napušteni jeleni.

Druga je priča o jednoj boriji. Na lijevoj obali Tare rasle su dvije bliznakinje, u ljepoti iste, jedva i majka da ih raspozna. Jednako odjevene i uvijek zajedno; uroka da se sačuvaju. Kažu, takve ljepote u ove gore nije svraćalo. Ni prije ni kasnije. I rasle tako na radost roditelja, i svakog ko ih vidi. A kad zapjevaju, čitav kraj zanijemi. Zaćute i ptice u gori, vjetar u borovima huk svoj zaustavi, rijeka šum vode utiša. Nije bilo dana u kom se one pjesmom ne oglase, bez koje se ni svitanje ne da zamisliti. Prolazili tako bezbrižni dani u mladosti i pjesmi, sve dok se na drugoj obali ne javi truba. Prodorno i zanosno. Odnekud uz rijeku sa svojim stadom stigao momak Radovan. Njegova truba zvana borija, napravljena od kore drveta, svirala je gromko, srce je ljudima parala. I poče razgovor preko rijeke: bliznakinje su pjevale, on svirao. Po cio božji dan. Potraja tako dok neki bogataš u selo ne dođe, i zanoći u kući lijepih djevojaka. I jednu od njih zaprosi. Dadoše je roditelji i bez pogovora. Bio je prvi dan kad sestre nijesu zapjevale. Ni ptice u gori, ni rijeka nije hučala, ni vjetar u borovima. Samo je čežnjivo borija - svirala i odziv tražila. Neka se bolna tišina nad rijekom nadvila. Tako puna tri dana, a četvrtog pjesma grunu, do nebesa. Labudova pjesma. I borija se u pomami razigra. Bliznakinje Bojana i Trojana kroz pjesmu pastiru rekoše da samo njega vole i od njega ih neće ni smrt rastaviti. Borija im svirkom isto odgovori. A dan četvrti se tugom završi: sve troje u vir poskakaše. Takva je bila ljubav između pjesme i borije.

Priča treća ili balada o bjelini. Ova je priča vezana za planinu Ljubišnju, na desnoj obali Tare, čije je ime za ljubav vezano. Davno, u dan neki kad je Herceg Stevan sina ženio lijepom Durmitorkom. Siđoše svatovi niz planinu, srećno i Taru prebrodiše i odoše Durmitoru po djevojku. Tamo se bila pročula ljepotica, sina jedinca dostojna. Na glas i na vjeru je i povedoše, jer lice njeno ni mladoženja ni otac ne vidješe. Bijelo joj lice bješe pokriveno još bjeljim velom, kao od sniježnih pahuljica ispletenim. I krenuše svatovi domu svome. Opet srećno Taru prebrodiše i uz planinu se primiše. Pozne jeseni predvečerje bješe i neki se povjetarac planinom motaše. I tako nenadano vjetar nevjesti veo podiže, i svekar njen, otac mladoženjin, kao munjom ošinut vidje ljepotu lica kakvo ni u snovima gledao nije. A kad gore na prevoj stigoše, gdje zaravan divna kao da na počinak zvaše, naredi svekar da se čadori razapnu, konak ondje da se učini. I u noć takvu zvjezdanu, svekar snahu pod čadorom obljubi. U čas takav u čudu sve zastade, zvijezde ostaše gdje se koja zadesi, a iz vedra neba snijeg propade i zatrpa sve što na planini bješe. Samo kroz noć sniježnu ode tajna niz plani nu o tome kako su jedne oči djevojačke zarobile srce i ocu i sinu. Po toj se ljubavnoj noći i planina Ljubišnjom prozva, a priča i sad živi u iglama među veziljama. I sada je seni svake snijeg rano pane i bijele čadore planinom poređa. Tako poređa. Tako do proljeća širi bijeli nevjestin veo nad cijelim kanjonom. U znak tuge ili opomene zbog jedne čudne ljubavi, ili zbog ljepote, ne znamo.

TARA LEPOTICA SVETA
Autor: Boško Pušonjić

NACIONALNI PARK SUTJESKA
NACIONALNI PARK SUTJESKA

Za jednog Gorštaka teško je ignorisati “zov divljine”, koji polako s proljeća počne da ubrzava puls, a pogled počne da se gubi negdje na horizontu, tražeći planinske masive koji čekaju da ih osvojim.

Kanjon Tare
Kanjon Tare naša “suza Evrope”

Za nas koji živimo u Republici Srpskoj, kanjon Tare nije samo najveći u Evropi ili drugi u svjetu, planinska ljepotica ili “suza Evrope”. Kanjon Tare je i crnogorska, ali i naša “suza Evrope”.

Nacionalni park Durmitor
Nacionalni park „Durmitor“

Da li ste znali da Durmitor potiče od keltskih riječi „dru mi tore“ koje znače "planina puna vode”? Vjerovali ili ne, ali na durmitorskom masivu nalazi se čak 18 ledničkih jezera.

VRHOVI VRIJEDNI ŽIVLJENJA
VRHOVI VRIJEDNI ŽIVLJENJA

Ljudi imaju čudnu potrebu da u životu teže dostizanju nekih egzistencijalnih vrhova, koji postaju mnogo vrijedniji od samog života