Putujem kanjonom Tare o čijim se prirodnim ljepotama dosta čulo, ali ne i o njenim legendama. I samo ime Tara podstiče na razmišljanje: je li to ono isto ime istočnjačke boginje, Budine nebeske supruge, ili neke druge boginje ljepote? Ispričaćemo tri priče iz kanjona... 

Putujem kanjonom Tare o čijim se prirodnim ljepotama dosta čulo, ali ne i o njenim legendama . I samo ime Tara podstiče na razmišljanje: je li to ono isto ime istočnjačke boginje, Budine nebeske supruge, ili neke druge boginje ljepote? Ispričaćemo tri priče iz kanjona...

Priča prva proljećna, nastala je u dane kad južni vjetar nasrne na sniježne bjeline. Misli se da se svakog proljeća obnavlja jedna nesrećna ljubav između divne kozarice što čuvaše stado jelena oko rijeke i neobičnog viteza što na krilatom konju iz rijeke izranjaše. Ona bi tako s proljeća pjevala zanosnu pjesmu da su se čak i po gori rastureni jeleni skupljali. U tim trenucima zastao bi i šum rijeke, a iz tamnog vira izronio bijeli krilati konj, a na njemu vitez sa zelenim oklopom. Nosio bi zlatan krčag pun nekog pića od koga bi pastirica čim popije osjetila ljubavno blaženstvo. Čim tako gutljaj ispije, vitez bi se na krilašu u tamne dubine vraćao, a ona bi i dalje na obali pjevala i sve žudnije čeznula za pićem iz zlatnog krčaga. Jednom ona ne sačeka proljeće. Kada je najzanosnije, ali uzalud pjevala, dozivajući viteza iz dubine, pastirica neodolje i skoči u vir u potrazi za čudesnim pićem. Iz tamnog vira odgovora, kažu više nije bilo. Samo je kasnije iz dubina izronio krilati konj bez viteza i visoko uzletio. Skriven u oblacima, navodno, i sad s vremena na vrijeme nad Tarom prolijeće ili kruži. A dolje, svakog proljeća kad se sniježno kraljevstvo ruši, prodorni zvuci iz kanjona dopiru. To zove utopljena kozarica ili vitez zeleni, dok lutaju gorom napušteni jeleni.

Druga je priča o jednoj boriji. Na lijevoj obali Tare rasle su dvije bliznakinje, u ljepoti iste, jedva i majka da ih raspozna. Jednako odjevene i uvijek zajedno; uroka da se sačuvaju. Kažu, takve ljepote u ove gore nije svraćalo. Ni prije ni kasnije. I rasle tako na radost roditelja, i svakog ko ih vidi. A kad zapjevaju, čitav kraj zanijemi. Zaćute i ptice u gori, vjetar u borovima huk svoj zaustavi, rijeka šum vode utiša. Nije bilo dana u kom se one pjesmom ne oglase, bez koje se ni svitanje ne da zamisliti. Prolazili tako bezbrižni dani u mladosti i pjesmi, sve dok se na drugoj obali ne javi truba. Prodorno i zanosno. Odnekud uz rijeku sa svojim stadom stigao momak Radovan. Njegova truba zvana borija, napravljena od kore drveta, svirala je gromko, srce je ljudima parala. I poče razgovor preko rijeke: bliznakinje su pjevale, on svirao. Po cio božji dan. Potraja tako dok neki bogataš u selo ne dođe, i zanoći u kući lijepih djevojaka. I jednu od njih zaprosi. Dadoše je roditelji i bez pogovora. Bio je prvi dan kad sestre nijesu zapjevale. Ni ptice u gori, ni rijeka nije hučala, ni vjetar u borovima. Samo je čežnjivo borija - svirala i odziv tražila. Neka se bolna tišina nad rijekom nadvila. Tako puna tri dana, a četvrtog pjesma grunu, do nebesa. Labudova pjesma. I borija se u pomami razigra. Bliznakinje Bojana i Trojana kroz pjesmu pastiru rekoše da samo njega vole i od njega ih neće ni smrt rastaviti. Borija im svirkom isto odgovori. A dan četvrti se tugom završi: sve troje u vir poskakaše. Takva je bila ljubav između pjesme i borije.

Priča treća ili balada o bjelini. Ova je priča vezana za planinu Ljubišnju, na desnoj obali Tare, čije je ime za ljubav vezano. Davno, u dan neki kad je Herceg Stevan sina ženio lijepom Durmitorkom. Siđoše svatovi niz planinu, srećno i Taru prebrodiše i odoše Durmitoru po djevojku. Tamo se bila pročula ljepotica, sina jedinca dostojna. Na glas i na vjeru je i povedoše, jer lice njeno ni mladoženja ni otac ne vidješe. Bijelo joj lice bješe pokriveno još bjeljim velom, kao od sniježnih pahuljica ispletenim. I krenuše svatovi domu svome. Opet srećno Taru prebrodiše i uz planinu se primiše. Pozne jeseni predvečerje bješe i neki se povjetarac planinom motaše. I tako nenadano vjetar nevjesti veo podiže, i svekar njen, otac mladoženjin, kao munjom ošinut vidje ljepotu lica kakvo ni u snovima gledao nije. A kad gore na prevoj stigoše, gdje zaravan divna kao da na počinak zvaše, naredi svekar da se čadori razapnu, konak ondje da se učini. I u noć takvu zvjezdanu, svekar snahu pod čadorom obljubi. U čas takav u čudu sve zastade, zvijezde ostaše gdje se koja zadesi, a iz vedra neba snijeg propade i zatrpa sve što na planini bješe. Samo kroz noć sniježnu ode tajna niz plani nu o tome kako su jedne oči djevojačke zarobile srce i ocu i sinu. Po toj se ljubavnoj noći i planina Ljubišnjom prozva, a priča i sad živi u iglama među veziljama. I sada je seni svake snijeg rano pane i bijele čadore planinom poređa. Tako poređa. Tako do proljeća širi bijeli nevjestin veo nad cijelim kanjonom. U znak tuge ili opomene zbog jedne čudne ljubavi, ili zbog ljepote, ne znamo.

TARA LEPOTICA SVETA
Autor: Boško Pušonjić