Đurđevića Tara je mjesto u središnjem toku rjeke Tare u Crnoj Gori, blizu Žabljaka, gdje je porodica Đurđević oko rijeke imala imanje i bavila se stočarstvom. Po njima je i cijeli taj kraj nazvan Đurđevića Tara, a vremenom je u blizini podignuto i istoimeno naselje.

Đurđevića Tara je mjesto u središnjem toku rjeke Tare u Crnoj Gori, blizu Žabljaka, gdje je porodica Đurđević oko rijeke imala imanje i bavila se stočarstvom. Po njima je i cijeli taj kraj nazvan Đurđevića Tara, a vremenom je u blizini podignuto i istoimeno naselje. 

Tridesetih godina 20. vijeka u Kraljevini Jugoslaviji rodila se ideja da se asfaltnim putem povežu Pljevlja i Žabljak, što je značilo izgradnju drumskog mosta preko rijeke Tare. Pošto je most trebao da se podigne baš u dijelu gornjeg kanjona Tare, mnogima se to činilo kao nemoguć poduhvat.

Posao je dodijeljen beogradskom inžinjeru Mijatu Trojanoviću i on je projektovao most na Đurđevića Tari. Poštujući struku, ali i estetiku i prirodno okruženje, Trojanović je osmislio betonski most sa pet lukova, koji se tako uklopio u okolinu, da se čini kao da je izrastao iz Tare i vjekovima na tom mjestu spajao dvije njene obale i ljude.

Most na Đurđevića Tari je dugačak 350 metara, a širok svega 6,2 metra. Kolovoz mu je širok 5,2 metra i trotoari po pola metra. Tada nije bilo Bog zna kakavog gustog saobraćaja, automobilska industrija je bila praktično na početku svog razvoja, pa nije ni bilo potrebe da se gradi širi most. Prvi luk iznad same rijeke je i najduži, raspon mu je 116 metara i izdiže se 172 metra iznad Tare. Ostali lukovi su iznad kopna, a poslednji peti je i najmanji sa rasponom od 44 metra.

Kada je izgrađen most na Đurđevića Tari oborio je tada tri rekorda. Bio je najveći drumski, betonski most u Evropi, a raspon od 116 metara njegovog prvog luka bio je najveći na svijetu i za njegovu izgradnju je morala biti podignuta najviša drvena skela. Gradnja mu je trajala od 1938. do 1940. godine, a skela je demontirana 1941. godine.

Vremenom most je prerastao svoju saobraćajnu ulogu, pa je postao jedan od simbola rijeke Tare, turistička atrakcija zbog svojih neobičnih lukova, a u raznim izborima svrstavan je među najljepše u svijetu i po tome se i danas, skoro 100 godina kasnije, visoko kotira.

Legenda o mostu

Vozila preko mosta na Đurđevića Tari pošteno nisu ni krenula da prelaze sa jedne na drugu stranu, a most je već srušen. Drugi svjetski rat je počeo u proljeće 1941. godine, a godinu dana kasnije njemački vojnici su krenuli u ofanzivu ka Žabljaku i Durmitoru, gdje se nalazila partizanska vojna komanda. Vrhovni štab i kažu Josip Broz Tito lično, naredili su da se most sruši, kako bi spriječili Nijemce da lako dođu do njih i napadnu ih. Odlučeno je da naredbu izvrši građevinski inžinjer iz Šavnika Lazar Jauković. On je minirao najmanji luk mosta, iznad kopnenog dijela i digao ga u vazduh. Nekoliko mjeseci kasnije zarobili su ga italijanski vojnici i strijeljali na mostu 2. avgusta 1942. godine.

Posle te Jaukovićeve tragične sudbine, počela se širiti priča kako je most njegovo djelo i kako je on bio primoran da zarad višeg cilja ubije svoje čedo, koje je stvorio i podigao. Za to vrijeme tokom rata arhitekta Mijat Trojanović bio je u zarobljeništvu u Njemačkoj. Po okončanju rata vratio se u Beograd, gdje je radio kao profesor na Građevinskom fakultetu i projektovao još mnogo mostova. Nikada nije demantovao u javnosti proširenu priču da je most na Đurđevića Tari djelo Lazara Jaukovića. Trojanović je umro u Beogradu 1984. godine. Legenda o njemu, Jaukoviću i mostu na Đurđevića Tari još uvijek živi.

Po okončanju Drugog svjetskog rata most je obnovljen i pušten u saobraćaj 1946. godine. Na njegovom početku postavljena je tabla sa informacijama kada je građen i da ga je projektovao inžinjer Mijat Trojanović. Lazaru Jaukoviću, koji je srušio most, posle obnove podignut je spomenik pored mosta sa njegovom bistom.